Rodite (prvo) sebe

womanNedavno sam naišla na flajer koji reklamira novu vrstu pamučnih pelena. U top tri stavke koji ih po prednostima izdvajaju od jednokratnih stalajlo je i- jednostavne za upotrebu, čak i za tate! Nešto što je verovatno trebalo da bude duhovito, meni je vrlo uvredljivo i ne znam da li više za muškarce ili za žene. Ili za društvo uopšte.

Menjanje pelene detetu je aktivnost koju tate ne mogu da savladaju? To je, kao i većina ostalih obaveza oko bebe, uključujući i bebu samu, „ženska stvar“? Ako nekad nešto i urade, to je trapavo i nama simpatično. A kako je zapravo? Dete i tata uskraćeni su za dodir i druge važne kontakte kroz raznovrsne situacije, mama je uskraćena za kontakt sa sobom samom jer bi bila rasterećenija, mama i tata za kontakt kroz zajedničku brigu o detetu, društvo je uskraćeno za još neke mamine domete, za domete tog deteta koje nikad neće dosegnuti jer se tretira kao većinski mamina „stvar“. Zamislite koliko je tek to dete uskraćeno.

Ne vidim da je tu išta duhovito, još manje simpatično.

Sledstveno tome mene ne čude rezultati istraživanja o rodnoj neravnopravnosti, ali me čudi što ne vidimo koliko same učestvujemo, utičemo i uporno biramo da bude tako. To što nam danas s punim pravom smeta u politici, poslu, bilo kojoj drugoj sferi života u kojoj pokušavamo da se ostvarimo, dobrim delom pošlo je iz naše kuće, od nas samih, od naših uverenja i izbora. Neravnopravnost je mnogo češće naš izbor nego što smo to spremne i da primetimo, a kamoli da priznamo.  Biramo je svaki put kad pravimo otklon od sopstvene odgovornosti za poziciju u kojoj smo. Jer mnogih prava same se odričemo, mašući kao zastavicom ulogom žrtve koja izgleda zaista jeste isključivo „ženska stvar“. Posebno ukoliko je ta žena i majka.

Okrnjiću mit o urođenom majčinskom motivu, ali prvih desetak dana tresle su mi se ruke kad god sam presvlačila ili uzimala dete u naručje. Moj muž nije imao taj problem. Prišao je svemu opuštenije, sa mnogo više samopouzdanja, uspevao da ga umiri, pričao mu i budio se noću da se brine o njemu. Kuvao nam je, mnogo bolje od mene, prao suđe, brinuo o vešu! Prolazili smo sve sami, uigravali se i gradili porodicu u kojoj su bake i deke imale jasnu i nezamenljivu poziciju. Time smo, verujem, puno uradili za ravnopravnost, a najviše za sebe i svoje dete. Jer smo se mešali jedno drugom u svaki posao, ali nikad u uloge.

A kako to obično izgleda? Pola familije učestvuje u formiranju porodice, a posle se čudimo otkud sva ta zbrka u ulogama i odnosima! Čim beba stigne u kuću, oko nje se sjate mama, mamina mama, tatina mama, nana, baka, tetka… bezmalo ceo ženski rodoslov, alijansa pred kojom je novopečeni tata, kome se sada i uloga muža menja, već dovoljno time zbunjen, a sada i nemoćan! Gurnut u stranu da ne smeta, jer to što se dešava je izgleda nešto u šta se on ne doznaje, što ne ume, može samo da donosi hranu i sve ostalo što treba. Bebi i mami izgleda ni za šta drugo nije potreban.

Jeste li ikada razmišljale koliko se u tom trenutku, zbog takvog tretmana, oseća čak i manje muškarcem? Manje potreban, manje uspešan, manje željen, manje prisutan. Jeste li razmišljale o tome da će više od onoga što pričate vaše dete učiti kroz ono što radite. A u ovom slučaju ne zna se koji je primer gori.

Beba raste, alijansa se lagano raspada, ili makar mami dosadi da bude u braku sa svim tim ženama. Odjednom joj je dosta svega! Premorena od obaveza i jednoličnosti, ljuta je na tog istog muža, prethodno proteranog iz spavaće, dečje sobe i kuhinje, što ni tanjir za sobom ne opere, što ne ume sa detetom, što nikad nije tu, ljuta je na dete što je uvek tu. I što će joj vrlo brzo, to isto dete za koje se toliko žrtvovala, zameriti isto to- što je uvek tu.

Više od toga naježim se na izgovore- „on neće!“. Kako može da neće da učestvuje u svemu neko ko vas voli? Neko ko je navodno želeo da zajedno gradite dom i porodicu, što je upravo to, menjanje pelena, kuvanje, veš, briga o detetu? Kako može da neće neko ko voli svoje dete? Kako možete uporno da birate nekoga takvog za sebe i svoje dete?

Ili- „ti imaš sreće što je on takav“. Ne, imam sreću što drugačijeg ne bih birala. Jer mi je sreća važna. Jer sam neke loše izbore skupo platila.

Ili- „ne mogu ništa da promenim, zbog dece“! Ne, ne možeš da promeniš zbog sebe, svog stava, a baš zbog deteta bi trebala. Ako već nećeš zbog sebe. Nemojte sutra reći da je za to kriva tamo neka neravnopravnost u čijem stvaranju vi niste učestvovale i da očekujete da će neko drugi, na nekom globalnom nivou, sve to da razreši za vas. To je stvar vašeg izbora koji kreće od toga šta ćete sve preuzeti na sebe, birati za sebe, a što će se kao talas preneti na društvo. I to naravno ne amnestira ni muškarce ni isto to društvo od njihovog dela odgovornosti, ali hajde da se za promenu, umesto na tuđe propuste i slabosti, usredsredimo na svoje (neiskorišćene) snage. Možda bude sasvim dovoljno. Za početak. Za vaš, sigurno da.

mnJedan od najjačih motiva da proširim blog i pokrenem Mamu na ćoše bile su mi upravo sve te predrasude o našim odnosima, način na koji ih žene neguju i održavaju, krijući se iza uloge najveće žrtve svoje sopstvene porodice i sopstvenog života, od svega ostalog što bi mogle da dosegnu. Posebno negujući predrasude u vezi sa roditeljstvom.

Koliko same sebe unesrećujemo uporno pokušavajući da se uklopimo u te preteške kalupe i te gomile laži. I možda me je najviše porazilo to koliko upravo žene insistiraju da to bude tako. I koliko se međusobno osuđuju ukoliko nije. Naravno, postoji žrtva takve neravnopravne raspodele, ali ne samo jedna. Onoliko ih je koliko je članova porodice.

Dugo sam se borila da dođem do deteta. A onda sam u jednom trenutku imala utisak da sam dobila decu, a izgubila sve ostalo. Muž je ubrzo morao s jednog posla na drugi, ja rastrzana između svih kućnih i danonoćnih obaveza oko bebe, on svrati na ručak, pati što nije više sa nama, ja što nisam ni u čemu drugom. Ne mislim da je nužno da svaka žena ima karijeru, bilo bi lepo kada bi svaka imala posao, pa još i da to bude onaj koji voli, ali da ima vreme za sebe, neophodno je.

Nedostajalo mi je to, da čitam, da pišem, da se viđam sa prijateljima, da idem negde sama, da radim. Kao so na ranu dolazilo mi je sladunjavo predstavljanje toga kao simpatičnog i isključivo maminog iskustva. Jer žene su rodile, žene se žrtvuju. One koje prethodno nisu rodile sebe, sigurno da.

Ako javno kažeš da ti je svega dosta, to je kao da si rekla da ne voliš (samim tim i ne zaslužuješ) svoje dete. Da ne voliš sebe, to već nije problem. Licitiranje ljubavi prema drugima je vrlo važno mnogim ženama. Još jedna zastavica kojom mašu. One uvek vole (naj)više. Sve, sem sebe. I sama sam se na momente osećala sebično, loše jer sam želela više. Zbog dve vezane trudnoće sa mirovanjem čekalo me je tri godine odsustva sa ekrana, kretanje sa u najbolju ruku pozitivne nule kad se vratim, pitanje hoću li i to sebi uopšte moći i da priuštim jer ću imati dvoje dece.

Nisam htela da čekam da saznam, napravila sam novi izbor, odmah. I imala sam podršku u tome. Jer to dvoje dece imaju i tatu, kojem je takođe počelo da ponestaje snage. Minus smo pretvorili u plus. To što sam morala da mirujem, nikako nije značilo da treba da stanem. To što sam postala mama, nikako ne znači da prestaje sve ostalo. Prestala sam samo da na sebe u toj „izolaciji“ gledam kao na žrtvu.

Počela sam lagano da pravim vreme za sebe u toku dana, izbacila stvari koje su i meni i bebi više oduzimale nego što daju. Počela sam da pišem o svemu kroz šta prolazim, zakupila domen Mama na ćoše, jedna od najboljih drugarica, “9design” podržala me je izradom dizajna i nadam se da ću na taj način uskoro i zarađivati. Ubrzo se formirao krug čitalaca sa kojima je bilo pravo zadovoljstvo komunicirati. A onda sam prošla i obuku za copywritera, još jedan posao koji sam mogla da radim od kuće, a time ujedno i da zadovoljim želju da više pišem. Nadamo se da ću i na taj način uspeti da pokrijem rupe u budžetu koje su nastale jer je, zbog tih mojih angažmana, Marko počeo manje da radi na drugom poslu. Sada je više sa nama. A tu rupu niko sem njega ne može da zatvori.

Ništa nas nije pokrenulo kao dete i roditeljstvo. Nismo ni znali koliko možemo da volimo, uradimo, promenimo, koliko toga imamo! Zatvaranje sebe i hermetično posmatranje uloge roditelja i bilo koje druge uloge koju imamo, vrlo je opasno. To je naša odluka koja utiče i na ostale sa kojima živimo. Ako se to uopšte može nazvati životom. Ukoliko prestaneš da rasteš kada dobiješ dete, kada počneš da radiš, kada uđeš u brak, kad god- vreme je za neki novi izbor. Nikako za nove izgovore.

Dok god sliku o sebi gradimo na svojim slabostima, ne možemo očekivati da drugi prepoznaju i cene naše snage. A i zašto bi, kad ni mi to sami ne radimo?! Procenite da li vam se više isplati da budete žrtve ili da konačno „budete“.

Naći vreme za sebe. Naći sebe! Ta ravnoteža je nama neophodna da bismo se izborile za ravnopravnost. Za mene ona je borba sa sobom samom pre svega, za dobre izbore. To je naša snaga. Čak mnogo više od toga- to je naša odgovornost.

Napomena- tekst je nastao povodom tribine UGG „Margina– Biti žena u Srbiji u XXI veku. O toj temi govorili su i Ana Pataki i Igor Mihaljević.

14 thoughts on “Rodite (prvo) sebe

  1. Čitam tvoj tekst i mislim se – kako i može drugačije?
    Kad se bebac rodio, moj muž i ja, sami, bez ičije “pomoći” (namerno pod navodnike jer mislim isto što i ti o takvim postporođajnim delegacijama) gurali smo dan po dan. Zajedno. Ponosna sam na nas, kad sad pogledam iza (i oko) sebe.

    S druge strane, ja sam od tih mama koje su sve podredile bebi. Ali bukvalno mislim – SVE. Prvih bebinih godinu dana nije postojala mogućnost da ga nekom ostavim na čuvanje. Kasnije, kad je krenuo u vrtić, trčala bih kući s posla da maksimalno iskoristim vreme s njim. Ja sam sve to doživela kao svoje mesto, nešto gde pripadam, i nikada nisam dovodila u pitanje svoje postupke, iako me je okolina prilično osuđivala i delila mi savete da “treba malo i da uživam”. Kao da se uz dete ne može uživati!
    Onog trenutka kada sam primetila da postajem nezadovoljna, samo sam se bolje organizovala.
    I dalje posle posla trčim da vidim svoje dete, i dalje ne izlazim nigde i uvek ga uspavljujemo svi zajedno.
    Ali sam na poslu vreme počela da koristim mnogo bolje. Počela sam da vodim blog dok beba spava. Trčim dok beba spava. Čitam knjige u prevozu, na putu do posla (koliko mi je samo to nedostajalo). Viđam se s prijateljima u pauzama za ručak na poslu, koje zasluženo nekad produžim. Aktivno pohađam doktorske studije.
    Ali i dalje, moje je mesto pored njega. Najlepše mesto. I uopšte ne mislim da sam žrtva bilo čega, iako me okruženje zaista tako doživljava.

    1. Samo je valjda bitna ravnoteža i svako je nađe na svoj način. A bitna je i njima, da polako šire krug, upoznaju svet i nove odnose sa drugim ljudima. To je predivno iskustvo, ma koliko da je teško na momente, šteta je ako ne rastemo uz njih, ako ih usporavamo. Šta sve naučiš i izvučeš iz sebe, prosto je neverovatno! Birati ulogu žrtve pored svega drugog što ti se pruža, meni je nezahvalno. Svaka čast za studije!

  2. …na mene je takodje uvek porazavajuce delovalo, kada je o ovoj temi rec, upravo koliko su zene zapravo te koje ne daju i brane tu svoju ulogu “zrtve”, napadajuci sve ostale koje to nisu, prema njihovom misljenju, ili makar ne dovoljno, …cesto mi je i “pripadala muka” od licemerja koje iza toga stoji…(na primer manipulacija putem nametanja osecaja krivice)…ne zelim ovim putem napasti zene, ali mi nikada nece biti jasno cemu tolike rasprave o ravnopravnosti i neravnopravnosti, kada tu neravnopravnost u najvecem broju slucajeva namecemo jedna drugoj, u cemu muskarci ne ucestvuju mnogo ili cak nikako, ili su pak instrument u rukama neke druge zene koja se bori za svoju ulogu “zrtve”…oni malo lukaviji okrenuce to u svoju korist po sistemu “zavadi pa vladaj”….jednom je neko postavio dobro pitanje kada je o rodnoj “neravnopravnosti” rec , pitao je ” Da li je neko ikada cuo da je zena zeni pomogla da dodje na neki polozaj”?!…jos uvek trazim odgovor na ovo pitanje, tacnije ne mogu da se setim…

    1. Nedavno me je muž podsetio da sam baš dok smo imali ženu za direktora ostala bez autorske emisije i bez ugovora za stalno. Produžen mi je isti, ne baš povoljan. Odlično zapažanje za manipulaciju osećajem krivice, toga se nisam ni setila!

  3. Slazem se da tata treba ravnopravno da ucestvuje u svim obavezama. Ne bih pristala na nista manje. Kao i tate, i mame su razlicite, neke vise vezane za bebe neke manje. Ali kao sto je vec napisano u komentaru pre, ne smeju da zaborave na sebe. Jer ako su one srecne, srecna ce biti i beba a i tata.

    1. Moj utisak je da ako izgubiš vezu sa sobom, ne možeš biti dobar nikome, a ponajmanje bebi kojoj dugo trebaš. Meni to nema veze čak ni s vezanošću za bebu, koja ima pravo i na veze i vreme i s drugim ljudima, to je jako važno za nju. Hvala ti na čitanju i na komentaru i drago mi je, zbog svih vas, što ste uspostavili lepu ravnotežu!

  4. Rodite prvo sebe – to je upravo recenica koja sve opisuje. Vazno je da se zene u za njih bitnim oblastima ostvare pre porodjaja. Pa i ako ne, i nakon porodjaja se to moze. Samo ako se hoce. Roditeljstvo je zaista najlepsi zadatak, ali vrlo cesto i najtezi. I nije nista ruzno to i priznati. Kao sto nema niceg ruznog u podeli uloga u roditeljstvu. Muz i ja smo najbolje poceli da funkcionisemo tek tri nedelje nakon porodjaja, kada smo ostali sami sa sinom. Od tada ja nijednom nisam okupala bebu. Bilo je par momenata da je mislio da to mogu i ja, ali sam bila uporna u tome da je to njegov zadatak, i njegovih par minuta intimnih minuta vezivanja za sinom. A kada ga uvece uspe uspavati, posle mojih besuspesnih pokusaja. Pa se sav ponosan hvali! Nista lepse. I za mene, i za njega. A tek za sina – u cije vaspitanje su ukljucena oba roditelja!

    1. Hvala ti na čitanju i utiscima! Mislim da tom podelom uloga najbolje vraćamo ravnotežu- svoju, bračnu, roditeljsku detetu… i naravno drugom roditelju. A time neminovno i onu u društvu. I dalje me iznenadi da same mame šalju te neke osuđujuće poruke drugim mamama kad se požale da im treba vreme za sebe. Mada sam zahvaljujući ovom tekstu upoznala i mnoge koje su, kako kažu, stopostotno posvećene detetu, ali se ne doživljavaju kao žrtve, već uživaju. I to je ok. Nadam se i za to dete, tj nadam se da ima prostora i za druge odnose i za sebe samog. Trenutno sića spava s tatom, a ja sa slušalicama na ušima, uz divnu muziku, spremam radionice za studente! Kad se probude, čeka nas klopa i igranjac u parku! Sve je stvar izbora. A sada od njih ne zavisimo samo mi, već i naši klinci.

  5. Ја сам од оних које све послове у кући дели са мужем. Направљена не подела послова и то лепо функционише. Сво троје деце, док су били бебе, он је купао. И данас ако ја не могу, он улети у купатило и окупа дете које је на реду за купање.
    Са друге стране, имам пријатељицу која мужу не да ни да уђе у кухињу. Она сама каже “Није му ту место”. Наравно, то је њен избор 🙂
    Одличан то је текст, а мислим да ова моја два примера показују да жена сама бира равноправност или жртва!

  6. Drage moje,
    dodacu samo jos ovo da su mame koje imaju 2 para baba i deda proterale sa posla (figurativno). Nikada nisu isle na bolovanje, leti su im deca po dva meseca na nekim selima, na poslu su uvek tu za prekovremeno… Ja sam cerkine boginje platila njihovim prezrivim pogledom i recenicom: opet je na bolovanju i nema NG bonusa za tebe. Samo muz je bio uz mene, nosio sve moje suze, tuge, neprospavane noci. Mislim cak (mada nerado to priznajem) da je bolji, smireniji, zreliji roditelj od mene.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *