Ljudi u koloru

boje bebeKad je Nikoli došlo vreme za portikle, pronađem u marketu neko ekonomično pakovanje u “svim” bojama. Naravno, kupim ih verujući da sam dobro prošla. Dok nisam pošla u šetnju sa njim! Tad bi počinjala meni neverovatna igra. Ako bi imao plavu, sivu, zelenu, pljuštali bi komplimenti- kako lep dečak! Kako na red dođu roza, ljubičasta, crvena, u trenu je postajao- mamina (?) devojčica!

Sada imamo i Lenu. Nasledila je od brata i te portikle i sve ostalo. Da, sve ostalo- i garderobu i utiske. Šetam je u plavom bodiju i otpozdravljam osmehom na ko zna koje po redu “Vi opet dečaka?! Jako liči na brata!”

I liči, likom, baš koliko i svi ti ljudi liče- iznutra. Zađite u bilo koju prodavnicu dečje garderobe. Odeljena za dečake i za devojčice su naravno razdvojena. Za njega ćete naći sive, plave, braon, zelene nijanse sa hrabrim likovima iz crtaća, za nju roze, ljubičaste, crvene sa nežnim princezama čiji je jedini zadatak da budu lepe i da ih gore pomenuti štite. Ne dele se samo boje, već i životinje, pa tako dečacima pripadaju opasne, a devojčicama umiljate.

Sa takvom podelom većina je očigledno saglasna. Shvatim, sa portiklama sam odlično prošla, sa ljudima baš i ne. Jer ljudi uglavnom više ne gledaju ljude, čak ni kad gledaju decu, gledaju boje, sklapaju slike i određuju uloge po kostimima. U ovom užurbanom svetu to im valjda pojednostavljuje sve. Jer nemaju vremena za druge. Ili za drugačije?

Pakujemo jedni druge kao portikle, u ekonomična pakovanja, sortirana po bojama. Iako su stvorene da otkrivamo neverovatne preplete različitosti, nama služe da (se) razdvojimo, osiromašimo, suzimo izbor na “naše” i “njihove”, gde “njihovi” redovno ugrožavaju “naše”.

Jedna od najbližih prijateljica moje mame dugo je bila predivna žena, Ruža, Romkinja. Imala je dve ćerke, s toliko ljubavi pričala o njma, išla u nadnicu ne bi li im stvorila više. U svetu u kojem su je saplitali. Zbog njene boje. I mojoj mami je nadnica bila dodatni posao, da meni i bratu stvori više. Isti motivi i isti posao su ih spojili, ali njih dve većina nije gledala isto. Čak su gledali nas popreko “što je puštamo u kuću… da nam nešto ne ukrade… što se mota po “našoj” ulici”.

Jedan od mojih najboljih prijatelja je gej. I džaba mu sve ostalo što je, zbog jedinog što nije mogao da bira, većina ga nije odabrala među “naše”.  Nisu imali gde da ga uklope jer se uklapao u sve dugine boje.

Klinci se u mojim rodnim Odžacima generacijama ubeđuju međusobno da ne treba jesti dno korneta sladoleda koji već više od sto godina pravi jedna divna albanska porodica, jer ih je neko uverio da oni time namerno čačkaju uši- jer “oni” ne vole “nas”.

Najjače sivilo nastupilo je dolaskom stranačkih boja. To perje može da se menja po potrebi, u skladu sa vremenom i prilikama, preletanje je neophodno za opstanak “naših” i urušavanje “njihovih”, a najviše se okome na one koji prkosno šetaju golovrati, nesvrstani.

I šta da očekuješ u svetu u kojem se sortiraju već bebe, i to i pre rođenja! Najpre po bojama, a kako rastu, biće ili “naše” ili “njihove”.  Da očekuješ da će propasti svet? Da se toga plašiš? Ne, neće propasti svet. Propadaju (samo) ljudi u njemu. Jer nam ni sve boje ovog sveta nisu pomogle da prestanemo da gledamo crno- belo. I što je najgore, to izgleda nikoga ne plaši.

Fotografija preuzeta sa sajta: www.plezirmagazin.net

11 thoughts on “Ljudi u koloru

  1. Ljudi su i dalje na vrlo primitivnim okosnicama bitisanja. Žive vrlo proste, da-ne, crno-bele živote zato što je tako lakše. Da neće možda da razmišljaju? taj proces je zamoran i neprijatan 🙂 Čitala sam pre neki dan komentare na svoj tekst na jednom portalu – preuveličana šala o babinama, i žene ga mahom nisu skapirale i govorile su tonu, za mene gluposti, koje nemaju veze za pričom. Ili nemaju smusla za sarkazam, ironuju, šalu- a nemaju ili su toliko prizemne da između toliko različitih mogućnosti i ideja one izaberu najprostiju kategoriju oko koje se kolju kao da nema sutra.

    1. Malopre sam čula rečenicu nekog dizajnera- ljudi se plaše da izađu iz svojih kostimiranih oklopa i evoluiraju. I to bi se moglo primeniti na mnoge situacije. A čini mi se da ta istina postaje najvidljivija upravo dok čitaš razne komentare ispod tekstova. Mene su neke ovde osudile da sam podpala- čak i ja- pod gej propagandu 🙂

  2. Ljubice, ponovo realno. Svaka čast na pronađenom vremenu za kvalitetno pisanje.

    1. Hvala. A sve što se duuugo krčka, kažu ispadne dobro, mora da je do toga!

  3. Ja se ovakvih podela pravo grozim. Bas ne volim Matea da oblacim iskljucivo u plavo, i nervira me sto cesto to ne mogu da realizujem, jer samo na plavo nailazim. Takva podela ubija kreativnost, stvara monotoniju. I samo ime moga sina je toliko drugacije da je vecini ljudi tesko da ga nauce, pa ga izgovaraju onako kako su naviki / Matija, Mateja. Sto bi se potrudili. Isto je kako odrastamo sa ostalim ukalupljivanjima. Ja npr. poznajem dosta gejeva, i mogu reci da su mi blizi i zanimljiviji od mnogih zenskih drugarica. Imala sam vezu sa crncem i, oh, na kakve to komentare i dalje nailazi, i sada posle toliko godina.

    E ja se bas borim protiv bespotrebnog ukalupljivanja. I drago mi je uvek kada naidjem na istomisljenike.

    1. Hvala ti. Nije toliko problem što imamo potrebu da pojednostavimo, ali kada to preraste u banalizovanje, pa još i postane trend, ide na štetu svima. Dobro je da se trudimo u vezi sa tim, da insistiramo i na drugačijoj dimenziji. Bar sa svojim klincima… Oni “moraju” da nas slušaju 😉

  4. Parkić, pre neki dan. Akteri – jedna devojčica i jedna mama, tuđa.
    D: Vidi, onaj dečak nosi roze patike, svašta!
    M: Pa šta ako nosi roze? Ja baš mislim da mu lepo stoje. Uostalom, možda on baš voli roze, a svako treba da nosi ono što voli.
    D: (razmišlja) Pa… Da. Jeste lepo. Vidi, teto, i ja imam plavu suknju, a plava je boja za dečake. A meni se, eto, baš sviđa.
    M: Nema boja za dečake i za devojčice. Sve boje su lepe i svako nosi boje koje voli.

    Kunem se, čini mi se da sam čula kako je devojčici laknulo. 🙂

  5. Мој син, након две сестре наследио доста розле стварчица и носим му их. Он се игра са бебама, али и са аутићима и коцкама и шерпицама. Оне, са друге стране, носе и тренерке “мушких” боја и “мушке” моделе, играју се са аутићима… Ја нисам типично женско, мој муж није типично мушко (говорим о балканском поимању појмова типично женско и типично мушко), тако да и децу васпитавам(о) тако.

  6. Moja su deca roditelji, oboje, ali sećam se, mojoj sreći, kad me pitaju; Je l vam to dečak ili devojčica?
    Znači, oblačila sam ih u boje koje su im tog dana dobro stajale. Odbijala sam još onda da budu uniformisani i time insistirala na tome da su ličnosti, a ne boje. Drago mi je da se oni isto tako odnose i prema svojoj deci. Dobro zapažanje i odličan tekst, da se još uvek, ponašamo rudimentisano, a prolaze vekovi 🙁

    1. Hvala Vam draga Olja. Drago mi je da naši tekstovi ipak okupljaju toliko istomišljenika voljnih da menjaju na bolje.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *