Ljudi po starom receptu

Jedna od najdražih anegdota koje imam sa bratanicom Sarom mi je kada smo u bašti pravile sladoled, od blata naravno. Ona muti snažno, ozbiljna kao da je sudbina sveta poverena tim ručicama, odjednom stane, nasmeši mi se i kaže:

“Keka, ja sam tvoja Ćuflika!”

Imala je samo tri godine i znala je ko je on.  A decu nije lako pridobiti. Još je teže učiniti da odrasli jednim delom zauvek ostanu deca. Ćufli je uspeo i jedno i drugo. Jer je imao jako dobar sladoled! Sigurna sam da mu te dve stvari znače više od dve plakete Novosadskog sajma, dve godine zaredom- za najboljeg sladodledžiju i za vrhunski kvalitet. To što je više od 150 godina njegova porodica nerazdvojni deo života generacija i generacija koje su, topeći u ustima te magične ukuse, gradile gotovo sve važne uspomene.

Kako sam samo brižljivo skupljala sitniš i bosonoga trčala u poslastičarnicu na autobuskoj stanici, nadomak naše kuće! “Jednu, mešano od čokolade i punča!”, uvek isto, zadihana, nestrpljivo poručujem, stiskajući čvrsto gvozdenjake kao najdragoceniju ulaznicu u taj čarobni svet slasti!

Sa uvek istim, širokim osmehom dočekivali su me Afet ili Mensur, koje smo mi zvali Safet i Menzika, Ćuflijeva braća. Kao da im se srce punilo dok su kornete nesebično punili sladoledom! Ne pamtim da je iko ikad od njih zasta dobio samo jednu kuglu, osim ako nije baš insistirao. Uvek je bilo više. Imala sam utisak da je novac tu tek reda radi, da im više od svega znači zadovoljna mušterija.

Da nije tako, teško da bi opstali toliko dugo. Njihov pradeda započeo je taj posao u Beogradu kod Bajlonijeve pijace pre više od 150 godina. Radnju je preuzeo njihov deda i preselio u Novi Bečej i Kikindu, a otac, Azis 1961. godine tu umetničku raodinicu dovodi u moje rodne Odžake. I Minirijevi su ih uvek osećali kao svoje, a moja porodica njih kao deo nas. Moj rođeni brat služio je vojsku u Ohridu, Safet ga je obilazio, izvodio u grad, nama donosio vesti i poklone.

Ne pamti se da je iko od Minirijevih bio nešto drugo do poslastičar, pekar, buregdžija. Tako je i Ćuflijev sin Muhamer odustao od studija, umesto od tradicije i nada se da će je nastaviti i njegov sinčić.

Od tih nestvarno lepih ukusa slađe može biti samo poznavanje tajne po kojoj se spravljaju. Jasno mi je šta ih sve godinama drži u tom svetu u koji su nesebično uvodili sve nas, toliko različitih ljudi, a saglasnih u jednom, da je to najbolji sladoled na svetu!

Sa njim smo i sami osvajali svet, prvim trapavim koracima kad u šetnji konačno više ne držiš za ruku ni mamu ni tatu, već između njih čvrsto, oberučke kornet, kao da je u njemu najveće bogatstvo. Osvajali smo ga prvim, od sladoleda lepljivim poljupcima i svim tim beskrajnim prepričavanjima subotnjih večeri dan posle, kada smo vrteći slike iz izlaska, vrteli u rukama kornet i preplitali ukuse. Osvajali smo ga noseći u kutijama sladoled od Ćuflija, Menzike i Safeta kući, sve te raznobojne kugle stisnute čvrsto, kako su držale i naše porodice na okupu, kroz tople priče u kojima su se, dok se hlad lagano topio pod jezikom, stapale prošlost i sadašnjost.

Moja baka, poznata po savršenom osećaju za meru, obožavala je taj sladoled. Podsećala nas je na vreme kada nije bilo frižidera i kada je za takav užitak bilo potrebno dodatno umeće. Prvi rashlađivač stigao je u bivšu Jugoslaviju kada i Minirijevi u Odžake, 1961. godine. Četiri godine kasnije i oni su svoj stari, tajni recept uspešno preveli u novo doba. Nikakav poseban izazov za njih u poređenju sa tradicionalnim hlađenjem sladoleda uz pomoć soli i leda, koji se čuvao u jamama sa slamom!

Sećam se i njihovog zimskog sladoleda, bajadera i breskvica, divnih kolača u kojima smo uživali u hladnim danima i predivne limunade. Sećam se i kako su im palili budice u hladnim vremenima, razbijali prozore na kući, a oni su ipak ostajali uz nas, tugujući što su višak i tu i u zavičaju. Strpljivo su čekali da otopli.

Teško je složiti toliko različitih ljudi. Probuditi ono najbolje u njima. Navesti ih da kažu “Dobar dan”, da se iskreno zahvale i nasmeše, da uživaju. Minirijevi to sa ljudima uspevaju godinama. Ne zato što imaju vešte ruke, već zato što poštuju svoj posao i poštuju ljude.

Zato što su ljudi.

Izgleda da oni recept nikada nisu ni krili. Ali ne vidim da se po njemu igde išta radi. Nadam se da ova moja Ćuflika neće odustati od njega.

4 thoughts on “Ljudi po starom receptu

  1. Divan tekst sa odličnom poentom, s mirisom nostalgije i one fine skrivene reklame koju nikakva para ne može da plati.

  2. Divna priča! Obična, svakodnevna, a tako retka i dragocena.
    Da nam je više tako toplih i stvarnih ljudi, da i našoj deci krase detinjstvo kao nama.
    Sada mi treba da smo ti ljudi.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *