Leto u uskim farmerkama

Da umeš da sagledaš iz više uglova, da se izmestiš, izokreneš, dragocena je veština. Uz nju se, poput akrobate, nakon niza vratolomija uvek dočekaš na noge. To “hodanje u tuđim cipelama” uglavnom te odvede dalje. Ako uz njih ipak imaš i svoje cipele.

Tog ranog septembarskog jutra kiša nas je iznenadila pre polaska u Novi Sad kod lekara. Vidno nervozna zbog toga mama je odnekud izvukla plitke, bele, prašnjave, ali makar zatvorene cipele koje su do mene došle nakon što ih je prva vlasnica, neka moja rođaka, prerasla. Osećaj u njima ja nikad nisam. Taj osećaj da mi nešto ne pripada istinski. Da nisam tu gde jesam.

To što su mi bile velike, nadomestile smo sa malo vate. Bar je izgledalo da jesmo. Moj osećaj nedostatnosti, koji je nastao s prvim korakom koji sam u njima napravila, ostao je i mnogo duže nakon što su cipele i meni postale male. Ja sam postala mala. Postajala sve više. Nije bio očigledan, kao ni ta vata, ali bio je tu.  Pratio me je u stopu sa svim mojim tuđim, a uvek većim cipelama  i sve su me, njime ohrabrene, spalitale da porastem. Da sve to prerastem.

Već tada mi se urezalo verovanje da je mama ljuta na mene, što postojim. Dok je zapravo bila ljuta što me ima, a što nema. U toj nemaštini obe nas je boleo “višak”. Obe nas je udaljavao osećaj krivice. Da li nemaština razvija maštu, kreativnost, navodi na stvaranje alternativa, ili ipak razvija komplekse, pa su tek oni taj motor koji nas tera dalje, po utešnu nagradu, ni danas nisam sigurna.

Bile su šuplje, noge su mi bile mokre već nakon par koraka. I kao da mi je time ucrtana još jedna nepobitnost, sve me je nepogrešivo doticalo duboko i sve sam držala u sebi. Da se ne vidi nisam se izuvala, dugo se nisam otvarala niti otkrivala. Gotovo da sam rastući zapravo u samu sebe urastala.

Na svoj prvi teniski turnir sam otišla u patikama nasleđenim od drugarice. Đon je već počeo da posustaje, a izgleda i umešnost obućara, koji je to pokušao da reši ekserčićima! Boli su me i podsećali da nemam dovoljno da bih bila tu gde jesam. Da mi je džaba sve što imam, kad nemam. I pamet i sve veštine izgledale su mi samo baš kao utešna nagrada, kezili su mi se i bacali u senku zlatnu medalju. Stavila sam reket u svoju papirnu kesu i želela da samo što pre pobegnem odatle gde mi je sve izgledalo kao kratka poseta tuđem, pozajmljenom, iznošenom i razglavljenom svetu.

Za maturu, malu i veliku, imala sam konačno svoje cipele, ali je sve ostalo bilo pozajmljeno, ili prepravljeno. Kad god su mi kupovali nešto, uvek je bilo malo veće, da nosim duže, a ja sam rasla samo sa tom jednom željom, da to traje što kraće!

I porasla sam brže nego svi oko mene, naučila da radim posao koji volim, ali nisam naučila i da kupujem. Kao omađijana godinama sam nespretno uzimala sve bar malo veće nego što je trebalo. Iz straha da ću to imati prekratko, nisam ga imala nikako. Od toliko kilometara prevaljenih u tuđim cipelama, nisam umela da pronađem svoje. Tumarala sam svetom kao Pepeljuga bez osećaja da mi je nešto konačno taman, da mi je sve potaman, uvek sam prikrivala to malo viška koji je zjapio nada mnom kao provalija. Kao da će progutati i mene i sve što imam. Jer nemam.

A onda mi je moja malena bratanica pre nekoliko dana rekla kako bi jako volela da ima uske farmerke. Otišle smo u radnju i od svih koliko ih ima ona je odmah tačno znala koje hoće, uske, moderne koje su joj sada taman i u kojima joj je sve potaman. Te koje je prve uzela, probala je i kupile smo ih. Iako mi je učinila, pa probala i one samo malo veće. To sićušno biće od nepunih šest godina u trenu mi je pomoglo da sve prerastem. Da porastem. Ne znam kojoj je od nas dve srce jače kucalo od sreće dok smo žurile kući, da ih opet obuče.

“To ti je jako malo, kad se opere neće više ni moći da ih nosi!”, odmah je presudila njena baka, moja mama. Zagrlila sam je i poljubila. Ne znaš ti bako koje smo širine mi upravo osvojile, pomislila sam.

“Puno ti hvala keko, ovo mi je prvo leto u uskim farmerkama”, rekla mi je sva kipteći od radosti.

I meni je. Ali, hvala tebi.

2 thoughts on “Leto u uskim farmerkama

  1. Ah kako je ovo bolni podsecaj. I ja isto svaki dan osvajam sirine kad svojoj cerkici kupim sve potaman i sve sto joj se svidja, cak i musku garderobu ( samo helo kiti izbegavam).

    1. Važno je da se ta istorija ne ponavlja, ili bar ne tako da se zbog nje neko ne oseća dobro… Hvala vam na čitanju i na komentaru.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *