Falširanje na matricu

odluke4Ulete mi danas majka u kuću, maše mi nekim papirićem pred nosom, smeškajući se pobedonosno:

– Našla sam ti momka za Tamaru!

– Kakvog momka, za koju Tamaru?!- pitam je zbunjeno.

– Još kakvog! Za tvoju Tamaru!

– A otkud tebi  ideja da njoj treba momak?

– I ne treba joj momak, treba joj muž!

– Čekaj, kako to misliš, našla si joj nečijeg muža? Mama…

– Znaš ti dobro na šta ja mislim! Rekla mi je njena mama da nema momka. Žali se da neće ništa da joj kaže, ali ona zna!

– Pa zna kad je majka, njima nikad ništa ne pričaš, a uvek sve znaju. Ili bar znaju bolje. Evo, na primer ja, moje dete čak još ni ne priča, a ja sve znam kad šta hoće! To umeće s godinama, vidim, raste. Da ne kažem, eskalira…

– Znaš koliko bi njoj bilo lakše da Tamara ima bar jedno detence…

– Aha, znači njoj treba momak, muž, po mogućnosti ne već rabljen kao takav, da bi dobila detence, da olakša mami- ako sam dobro shvatila?

– Pa valjda bi i njoj bilo lakše!

– A vi mislite da je njoj sad teško?

– Pa neće valjda ostati sama?!, pita me zaprepašćeno kao da sam najgoru presudu izrekla najboljoj drugarici.

– Pa šta i ako ostane sama?

– … da rodi sebi bar jedno detence, da ima nekog svog…- nastavlja ona, ne sluša me uopšte.

– Čekaj sad, sebi ili mami da rodi, ništa te ne razumem! Evo ti imaš dva, čak ne „bar jedno detence“, imaš i muža i stalno kukaš da smo te živu pojeli, kako će onda njoj biti lakše? Ili njenoj mami?

– Pa eto, da ima s kim da se svađa- odbrusi mi, sada već vidno besna.

– Pa ima mamu! I ko je bliži i brižniji od majke?! I uostalom, zar ti nisi bila u bolnici da posetiš tatu,- pitam je sada već i ja zbunjena.

– Jesam, tamo sam joj i našla momka!

– Na klinici za neurologiju gde su svi cirka jednom munjeni u glavu i najmanje jedan deo tela im je nepokretan? Jao, jedva čekam da joj kažem!

– Sram te bilo!

– Pa dobro i kažeš, nije sramota biti bolestan, bar ne koliko biti sam. I bez „bar jednog“ detenceta.

– On je bio ocu u poseti.

– I posle nekoliko rečenica ti dao broj telefona? On izgleda nije samo brižan već i vrlo, da kažem, nesebičan. Da ne kažem očajan.

– Mi smo se tamo svi lepo šalili, pitao je imam li ćerku za njega, ili ćerka drugarice. Radi u banci i ima svoj stan, pa ti vidi!

– A što onda već nema ženu i „bar jedno“ detence?

– Misliš ti da je to lako!

Ne mislim. Znam da nije. Teže od toga je samo olakšati majkama. I svetu. Ako falširaš, ako ne pogađaš ni donju lagu na ustaljenoj matrici. Ili čak nećeš! To je kao da gaziš sreću. Jer samo to je sreća.

I ja evo ovo moje „bar jedno“ detence već spremam za tu radost, da mi, tačnije, olakša. Premorena, rasčupana, neispavana idem za njim koji tek uči da hoda i samo vičem- sine, ajde ženi se već jednom, ljubi te majka, pa da ti žena pere i pegla!

Ipak, još uvek ništa nije bacilo senku na, do sad dakle neprevaziđen, dobrim namerama popločan, majčinski naravno, događaj koji je imala Nina.

Zvoni joj telefon, stariji ženski glas s one strane „žice“ kaže:

– Dobar dan, evo ja se javljam!

– Molim?, Nina, naravno zbunjena.

– Jel’ to Nina?, pita baka.

– Jeste…

– Pa meni ovde piše da ti se javim…

– Gde vam bako piše?

– Pa na papiru!

– A gde ste našli taj papir?

– Na mojim vratima sine… Piše ovaj broj i piše javi se, a u potpisu Nina…

– A gde su bako ta vaša vrata?!

I dođoše polako do toga da su sprat iznad onih iza koji živi momak koji se Nini dugo sviđao, a ona nikako da se odvaži da mu (po)kaže. Ili on da se odvaži da primeti. Pa je Ninina mama, u najboljoj nameri naravno, poruku namerila da mu zalepi na vrata i samo malo „pogura“ sudbinu.

Samo što je, eto, promašila sprat.  Srećom, shvatile smo ubrzo. Mama to nikad ne bi priznala, a i što bi, kad ima savršen alibi- najbolju nameru!

Sve može da se promeni, samo ona ostaje. U braku, uz „bar jedno“ detence.

A ono, ako preživi naše „najbolje namere“, ni samoća mu, verujem, neće teško pasti.

Fotografija preuzeta sa sajta: https://www.skolskiportal.hr/media/clanci/odluke4.jpg

17 thoughts on “Falširanje na matricu

  1. O, ne da je bliska, nego… ja sam dugo mislila da je samo moja mama takva… ali vremenom shvatiš – sve su mame iste – sve imaju najbolje nameru!

    1. Prođe neko vreme, prođeš neke stvari, pa shvatiš, lakše ti bude.. Videćemo kako ću ja 😉

  2. [* WordPress Simple Firewall plugin marked this comment as “trash”. Reason: Failed GASP Bot Filter Test (comment token failure) *]
    Ha,ha, baš se nasmejah, mame…a slatko je to sve ipak 🙂

  3. Nasmejaste me do suza. Naravno, znam da je “iz dobre namere”. Samo, nekad je zaista i bilo dobro, čak mnogo dobro zbog mnogo čega, da se parovi “spajaju” :)Ali, to je za neki drugi post. Mnogo dobar tekst.

    1. Hvala Olja, menjaju se okolnosti, prilike, ljudi, svašta se u tim menjanjima izrodi novo na šta se navikavamo. A nekako verujem da se sve to lakše izniveliše kad se sagleda iz šaljivog ugla. Najviše mi je u životu pomoglo kad sam uspela sebi da objasnim zašto neke stvari moja mama uporno radi, iako me to povređivalo, i da to često nema veze sa nama, koliko sa nekim njihovim strahovima.

    1. Ali totalno istinita 🙂 sve smo se slatko ismejale kad smo se prisetile svih tih akcija. Tako ćemo i mi naše garant, pa će da nas opanjkavaju po blozi 😉

  4. Sjajno!
    Sva sreća pa sam sve “na vreme”, te preskočih provodadžisanja i neprijatna zapitkivanja.
    Ništa u čovekovom životu nije tako jasno kao šta bi drugi trebalo da rade da bi bili srećni.
    “On ima novca, ali nije srećan”. “Misliš da je srećna tako sama, bez muža, bez dece? Nema šanse!”
    “Samo se karijeri posvetila, kakva mi je pa to sreća!” “Imaju sedmoro dece, da su stali na dvoje, do troje, pa i nekako, sad će im deca džigericu pojesti.” I tako u nedogled. 😀

    1. Hvala ti. Tu tek vidiš koliko je iskonski neispunjenih i nesrećnih ljudi, čak tako bliskih nama… Teže mi je bilo kad sam to shvatila, kako je njima zapravo, nego dok su mene kinjili.

    1. Možda si i trebala, možda bi se sad slatko smejale zajedno ;)Što mudro reče Snežni čovek- velika je glavobolja biti majka.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *