Crveno žuto zeleno

nju bigining1Crveno

Stajemo na raskrsnici. Kolima prilazi mlada devojka, trudna, sa još jednim malim detetom u naručju. Prosi.

– Kako ona može da rodi, izletelo je iz mene, ona nema nikakve “blokade”! Njoj je stres sve- nema nikakav posao, kuću, pare, možda ni muža da joj pomogne!

– Možda misli da bez svega toga može da živi, pa joj nije bitno, pokušava da me umiri muž.

– Njoj je bitno samo da preživi. Da živi, to joj je luksuz trenutno.

Ali ostala je da lebdi ta rečenica… Možda misli da bez svega toga može da živi. Mogu li ja da živim bez deteta? Ili da samo preživljavam. Kako znam da mogu bez nečega što nemam? Ne znam ni kako je sa njim, pa kako onda ne mogu bez njega?! Da li se možda plašim da ne ostanem bez čoveka kog volim? Ili da pred svima ostanem “bez”. Ako želiš nešto za šta duboko veruješ da tebi ne može da se desi, kako da se tvoje želje udruže protiv tebe?

Crveno i kod mene, opet sam “dobila”. Opet sam zapravo izgubila. Sve nekako i dalje verujući da igram sama sa sobom. Nekako protiv sebe. A nikako da dokučim kako. Ili, što je još bitnije, zašto.

A opet, verujem da zapravo svako može da ima dete, ali ne može svako da ga nema. Onda se sa životom gledaš oči u oči, bez izgovora, nemaš čime da se pravdaš, nemaš iza koga da se kriješ. Ne trpiš “zbog dece” na lošem poslu, u lošem braku, u zajednici, u raznim strahovima. Stojiš iza svega što živiš.

Zato ponekad imam utisak da ga više želim zbog toga da drugi misle da sam dobra, nego da bih se ja osećala dobro. Jer da si dobar, imao bi. To niko nikad nije izgovorio. I da jeste, ne bi imalo veze sa mnom, sa bilo kim ko nema. To samo tako rečito govori da ni onaj ko ima decu nema sve. Sve što mu je bitno.

Crveno.

Žuto.

Zeleno.

Večito tako. Ni jedno, ni drugo, ni treće, nego uvek smena. Iz crvenog u žuto, da se opet pripremiš i zeleno, da opet kreneš dalje. Desi se ponekad “trepćuće žuto”, i to kad se pokvari baš sve, ne crveno dakle, jasno ukazujući da je tada upravo vreme za novu pripremu. Uglavnom ista, ali ne uvek ravnomerna smena, jer smo često zagledani u ono bitno što nam izmiče. Ili ipak zaslepljeni time. A ono što imaš se podrazumeva. Dok ne ostaneš bez njega. Tada postaje bitno.

Šta dobijam time što uporno “dobijam”? Možda mi je, a da to i ne znam, iz nekog razloga zapravo to važno. Ako to i zvuči previše samoprekorno, delovalo mi je nerealno da se čitav univerzum tako predano baš mnome bavi, nameren da me u svemu osujeti. Nisam mislila da sam mu nebitna. Ali sebi izgleda jesam.

Šta još imam, osim što “imam” slamka je za koju se hvatam. Moju glavnu nagradu unizila sam u utešnu.

Žuto

Dakle, ipak vantelesna oplodnja. To što se zove priprema, na momente izgleda kao priprema za ludnicu, a ne za oplodnju. Mesec dana se piju hormoni, a onda u dve nedelje 60 hormonskih injekcija u stomak, čekanja na ultra zvuk, vađenja krvi… Ali nije to ono što boli. Ta nadutost, pospanost, mučnina, razdražiljivost, taj osećaj da si kao balon i da ćeš tako i pući. Bole razgovori. I boli tišina- u čekaonici punoj žena.

Ne znam da sam skoro videla grupu koja brže postaje tim. Koliko je malo potrebno da budeš dobar prema nekome. Samo malo nevolje. Od početnog ustezanja, nepoznavanja, straha, preko onog što nas je sve spojilo tu, do besomučnog ispovedanja koje, kako proces odmiče i one najtvrđe u uverenju da ne prekopavaju po uspomenama, pokoleba u toj nameri. Ne zato što ti je lakše kad vidiš da nisi sama, već zato što uvek iznova imaš potrebu da pretresaš i zaviruješ i tražiš bar jedan smislen razlog, odgovor na pitanje- zašto, da se opravdaš pred tim koji stoji ispred tebe. Pričale smo tako uglavnom same sa sobom zapravo, gledajući jedna kroz drugu u ono ka čemu smo išle, ne znajući do poslednjeg dana šta će to biti.

Najveća bitka se odigrava u glavi. Koliko god da prija deljenje utisaka, toliko pojačava poziciju u kojoj smo ili koju smo u ovoj situaciji odabrale. Ili osmeh ili suze, oba u grču, ništa između! Svašta smo radile, na razne načine balansirale, da ne upadnemo u taj međuprostor u dve duge nedelje čekanja na rezultat. Namerena da se i ja iskreno pomolim, shvatila sam da ne umem! Ne mogu. Možda je u tome moj problem, što ja izgleda ne umem da želim!

Jedna po jedna javljale su se kako “ispadaju”, kako su “dobile”.

Koliko su dani dugački, osetiš tek kad čekaš. “Biće to dobro, mora!”

Bolje bi mi pomogli da su ćutali. Loš rezultat ovako postaje još strašniji ukoliko do njega dođe. Jer moralo je sve biti dobro, ili je makar trebalo biti, ali nije! Dok misle da te iskreno hrabre, zapravo te još više plaše. A da se plašim bar umem sama. Čini mi se jedino to i umem. Zato su mi značili svi oni koji su me hrabrili da želim.

Na dnu otpusne liste, primetila sam tek po dolasku kući, pisalo je- srećno! To na kraju, nakon transfera kaže i svaki lekar. I to donekle opusti. Daš sve od sebe i da znaš da nije sve do tebe. Treba imati i sreće.

Zeleno

Sedela sam u kupatilu i kidala se od plača gledajuću u rezultat kakav nisam želela da vidim, kad mi je u krilo skočilo moje mače. Počelo da je uznemireno da “priča”, da prede, da mi liže suze i da ih hvata šapicama, da me “zove” da idemo. Neverovatno stvorenje.

Kad uporno ne dobijaš nešto što (ti) je vredno, teško je da se ne osećaš manje vrednim. Zato valjda od toga što se zove priprema, mi na mometne napravimo ludnicu. Zeleno nisu samo dve crte na testu. Ne uvek ono što se najviše želi, već ponekad ono što izgleda više treba. Zeleno znači- idemo dalje!

Izbacila sam sve stare iznošene stvari iz ormana, pobacala brdo nepotrebnih papira. Počela sam da učim, da završavam sve moje započete poslove, konačno počela da vežbam jogu. Počela sam da kreiram radionice za moj dodatni posao koji obožavam. Kupila sam dugo željene sitnice za kuću, napravila razmeštaj u njoj i razmestila misli. Više nisu toliko i tako grčevito, iz straha skoncentrisane na jedno čemu stremim, koliko na uživanje u svemu što sam postigla. Počela sam više da uživam u svom životu koji mi je konačno pasovao kao saliven, rađen po mojoj meri, iako još ne sasvim dovršen. Konačno sam poslušala mog divnog, beskrajno strpljivog muža i prestala da čekam, stremim, strepim i iščekujem. Počela sam da živim.

Prihvatila sam njegovu ruku i idemo dalje, dok nosim novi život u sebi, drugačiji od onog koji sam živela svih prethodnih puta kada sam dobila. S tom razlikom što ovog puta nisam izgubila. Tačnije, nisam se izgubila.

Ne znam kako bi bilo sa onim što nemam, hoću konačno da vidim kako je sa onim što imam.

Fotografija preuzeta sa sajta: http://2.bp.blogspot.com/

12 thoughts on “Crveno žuto zeleno

  1. Posle ovih potresno-iskreno-duboko-ljubavnih reči – ostavila si me bez teksta… Htela sam ti nešto napisati, nešto utešno, posuti nadom i zakititi osmehom, ali… ne znam.

    1. Hvala draga Jelena, ovo je stari tekst kao ohrabrenje svima koji imaju ovakvu ili sličnu borbu. Moj put da shvatim da je važno da prvo rodim sebe, da je to najbitniji zadatak koji imamo, bio je dug. Ali na kraju- ja sam i mama (na ćoše) jednog dečaka i od leta i jedne devojčice. Puno toga prolazimo da bismo naučili za nas bitne lekcije. Nadam se da sam bar jednu savladala.

  2. Draga Ljubice, nešto ovako iskreno ne znam da li sam pročitala. Taklo me je posebno jer se delom pronalazim u toj priči, osim u delu sa pokušajem da veštački ostanem u drugom stanju. Duga je to priča i biće napisana, i ova vaša je moj putokaz i odgovor na neka pitanja.

    Pre nekog vremena trebalo je da napišem jedan tekst za jedan magazin o tome kako terapija cvetnim esencijama može biti korisna u vezi sa začećem. i verujte mi, nikad mi ništa teže nije palo. Svaki put bih napisala – želja za potomstvom je želja svake žene… i tu bih se zakucala. Kao što vi rekoste, kopkalo je da li ja to ne umem da želim ili ne želim, pa su se sve vreme nameštale baš takve okolnosti. Ne znam.

    1. Draga Marina, hvala na čitanju i na komentaru. Ne znam da li je to želja baš svake žene. Ne znam ni da li je iskreno bila moja želja svih ovih godina, kad uvek nešto nije išlo kako treba. Ali kad sam konačno, zahvaljujući upravo tim padovima, poželela prvo da imam sebe, počele su da se uklapaju svi delovi. Volela bih da TO, takvo rađanje bude želja svakoga od nas. Jer ako toga nema, džaba nam sve što imamo. Sada sam mama dečaka i uskoro curice, imam osećaj da sam nešto uradila kako treba, čim je do promene došlo.

      1. Vaš tekst je inspirativan i znači mi mnogo jer je još jedna kockica u priči o duhovnom rastu. Radujem se svakom vašem tekstu i iskreno me raduje vaš put promene i duhovnog rasta. Divni ste!

  3. Ljubice, vratila si me ovim tekstom u neke dane pre dosta godina, kada sam patila, po strani, gledajući kako pati stvorenje koje volim najviše na svetu. Na svu sreću sad sam baka- Nana, kako me unuci zovu, “na ćoše”, a moju vilu, od Boga datu, posebno volim, iako je posle nje došla još jedna, spontano, sama, dobrodošla. Divan tekst. Hvala ti što si ga podelila sa nama 🙂

    1. Hvala i tebi Olja, biti baka (a pogotovo na ćoše) sigurno je posebno lepa uloga! Tako je nekako išlo i kod mene, jedno posle druge vantelesne i ko zna koliko intervencija prethodno i ovo drugo- spontano 🙂 Sad kad pogledam, bio je to dug i težak put, ali nikada više nisam naučila o sebi i o životu nego tada! A to osnaživanje valjda jedino daje smisao svakom bolu.

  4. Slucajno naidjoh na ovaj blog i odusevih se! Sto stilom pisanja, sto sadrzajem. Zaista predian tekst i tako istinit. Sve lepo sto mi se dogodilo doslo je onda kada sam, kako u jednom od komentara kazete, rodila sebe. Stvari se jednostavno ne desavaju onda kada mi to zelimo, vec kada za to dodje vreme.

    1. Dobrodošli! Sad i ja imam blog više za čitanje i deljenje utisaka! Hvala na lepim rečima.

  5. Ovaj tekst mi danima stoji otvoren u pretraživaču, sve čekam da nađem reči da ti kažem nešto pametno. I ne smislih ništa osim – hvala. Podelila si s nama nešto jako emotivno, intimno, i dragoceno.
    Obožavam tvoj stil, teme o kojima pišeš, poruke koje šalješ.
    Obožavam tvoj blog i ne mogu da se otmem utisku da bismo se baš divno družile.

    1. Hvala ti puno na ovako lepoj povratnoj informaciji i drago mi je da je zaista to poštovanje obostrano. Puno mi koriste tvoje smernice i iskustvo, često me umiri pristup koji imaš, a to što imamo mesto na kojem možemo otvoreno da pričamo o svemu što prolazimo,verujem, važno je za roditeljstvo uopšte, koliko i za nas same. A družićemo se naravno, kad nam deca poodrastu pa dođemo i do više vremena u reali 😉 O tome više u privatnom mailu uskoro!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *